Čuje se
1
Kako to zvuče,
Kad se ljudi muče,
Pa onda se jauče,
Dok se od problema ne izvuče.
2
Zvone alarmi,
Da se aktiviraju svi u uniformi,
Pa se onda grmi,
Kao da smo na farmi.
3
Kad sunce zabliješti,
Ide da se uništi,
Pa onda se vrišti,
Jer kuća tišti.
4
Hej ne volje vojniče,
Ne moj da te zlo potiče,
Jer se na svašta viče,
Što se sve ističe.
5
Postoje večere,
Kojoj se svi zamjere,
Jer se onda dere,
Dok se sve ne opere.
6
Treba da se srami,
S čim se omami,
Pa se onda galami,
Jer se hoće da mami.
7
Kad se zlo spominje,
Sve loše započinje,
Pa se onda proklinje,
Da se ide gdje žive svinje.
8
Kad se svašta daje,
Pa se onda rastaje,
Mnogo se i laje,
Jer to ne dostaje.
9
Svi su svježi,
U ulovljenoj mreži,
Pa se onda reži,
Jer se slobodi teži.
10
Gleda se s visine orla,
Jer je ne volja umrla,
Pa se onda urla,
Kako bi se smrti oduprla.
Dalibor Katić
Server – MyDataKnox
Ja sam onaj koji sluša. Ne tražim savršenost u tišini, već u onome što je najneugodnije u ljudskom postojanju – u jauku, u kriku, u stisku grla kada riječi više ne mogu biti samo riječi. U meni odzvanja ono što drugi pokušavaju utišati: bol, nemir, strah, grmljavina duše. I zato pišem – jer čujem.
U prvoj strofi, kad pišem o mukama i jauku, ne govorim samo o tuđim ranama. To su moji unutarnji labirinti. Kada ljudi jauču, čujem vlastiti odjek – jer znam kako je pokušati pobjeći iz problema, a opet ostati vezan za njih kao za vlastitu sjenu. Pisati o tome znači priznati da sam i ja bio zarobljenik svojih noći.
Kad alarmi zvone, kada grmi i tutnji, to nisu sirene vanjskog svijeta – to su signali iznutra, pozivi da se probudim, da stanem pred sebe kao vojnik bez oružja. I vidim svijet kako postaje bojno polje, gdje su svi u uniformi, ali nitko ne zna protiv koga ratuje. Ponekad protiv drugih – najčešće protiv sebe.
Pišem o suncu koje zabliješti, ali ne grije – ono zasljepljuje. Život ponekad grubo zasja, razotkrije ono što smo htjeli sakriti. Kuća tišti, dom postane tamnica, a tišina glasnija od vriska. Tu shvaćam: nije vanjski svijet taj koji ruši – već ono iznutra, ono ne razgovoreno.
Kad se obraćam vojniku, govorim sebi. „Ne moj da te zlo potiče.“ Koliko puta čovjek, ranjen, krene odgovarati zlom na zlo? Ali ja pišem da to spriječim – da riječ bude štit, a ne sablja. Jer svijet je prepun vičnjaka, a premalo slušatelja.
Večere na kojima se viče… stolovi puni hrane, a srca prazna. Ljudi galame jer ne znaju kako da kažu da ih boli. I zato galami cijeli svijet, pere se glasom ono što se ne može oprati suzama.
Sram i omama – dvoje braće koja koračaju zajedno. Sram nas krivi, omama nas krade. Kad čovjek ne zna kud bi sa sobom, napuni tišinu bukom. Ja to bilježim jer se bojim dana kad čovjek prestane i galamiti – jer onda prestaje biti živ.
U sedmoj strofi pišem o prokletstvima, o zlu što se zaziva kad se dobro izgubi. Vidio sam kako riječ može postati kletva, kako čovjek poželi drugome pakao, samo da zaboravi svoj. A ipak, i u proklinjanju tražimo spas.
Rastanci, laži, raskidi – to su rezovi koji ne krvare izvana. I svi smo ulovljeni u mreži života, svježi, a već zarobljeni. Režimo, borimo se, jer sloboda je daleka, ali žudnja za njom nikad ne umire.
Na kraju, gledam iz visine orla. Ne da bih prezreo, nego da bih razumio. Kad nevolja umre, čovjek počne urlati – ne od straha, nego od prkosa. Jer ja, pjesnik, ne pišem da pobjegnem smrti. Pišem da joj se usprotivim.
Ja sam onaj koji čuje sve ono što svijet skriva. I dok god se čuje – jauk, krik, šapat, istina – ja ću pisati.