Stvarnost
1
To je veličanstveno,
Kako je naređeno,
Da bude istrošeno,
Što je sagrađeno.
2
To je opasno,
Iako je milosno,
Ono je korisno,
I sasvim jasno.
3
I kod struke,
I kod oporuke,
Papir je nositelj poruke,
Dobrobiti velike mnogostruke.
4
Ja sam tvoj,
U tvrdi neosvojivoj,
U kojem razvoj,
Ima krivudavi zavoj.
5
Nije neka tajna,
Kako je pristojna,
Zbog njezinog dizajna ,
Ona je pre značajna.
6
Potrebno je zdravlja zrno,
Iako nakraju je crno,
Da se bude otporno,
Kako bi bilo dobro okvirno.
7
Bez dobrog eseja,
Nije moguća odiseja,
U kojem ideja,
Ide sve do aleja.
8
Izvanredna injekcija,
Ide do novih fikcija,
Kako bi funkcija,
Išla do novih satisfakcija.
9
Radi se stalno simulacija,
Za kuju je potrebna regulacija,
Jer iz nje proizlazi manipulacija,
Za koju je potrebna kalkulacija.
10
Stalno se čuje usklik,
Jer osjećaj je velik,
Koji svaki ima oblik,
Samo svoj i raznolik.
11
To je stvarno nepojmljivo,
Što sve može poći krivo,
Iako je čovjeku nosivo,
S vremenom je nenaknadivo.
12
I tako je sve normalno,
Nešto više senzualno,
Koje po sebi je mobilno,
S čim se treba biti zahvalno.
Refleksije o stvarnosti kroz stihove
Pjesma “Stvarnost” u dvanaest strofa donosi poetsku meditaciju o kompleksnosti, paradoksima i istinama svakodnevnog života. Koristim rimu i ritam kako bi čitatelja poveo na misaono putovanje kroz razne aspekte stvarnosti – od materijalnih konstrukcija do unutarnjih osjećaja, od profesionalne ozbiljnosti do filozofskih uvida o životu i njegovoj prolaznosti.
Već u prvoj strofi ističem temeljni paradoks stvarnosti: “Da bude istrošeno, što je sagrađeno.” Ova misao poziva na razmišljanje o prolaznosti svega stvorenog. Stvarnost nije statična – ona se mijenja, troši, nestaje. Iako veličanstvena, ona u sebi nosi i zakon propadanja, što je duboka istina o postojanju.
U drugoj strofi nastavlja se dualnost: stvarnost je “opasna”, ali i “milosna”. Upravo taj kontrast otkriva njenu složenost – ona je korisna i “sasvim jasna”, no istovremeno i prijetnja, ovisno o kutu promatranja. Takva ambivalentnost u pjesmi postaje sredstvo razumijevanja višedimenzionalnosti ljudske egzistencije.
Treća strofa unosi motiv papira – simbola dokumentacije, zakona, znanja i sporazuma. “Papir je nositelj poruke”, kako u struci, tako i u oporuci. Ovo ukazuje na važnost simbola kroz koje se oblikuje i prenosi stvarnost. Ona nije samo doživljaj, već i sustav – strukturiran i reguliran.
U četvrtoj i petoj strofi pojavljuju se slike osobne pripadnosti i poštovanja prema nečemu “neosvojivom” – možda srcu, možda sustavu, možda sudbini. Govorim o razvoju koji ima krivudavi zavoj, sugerirajući da život nikada ne teče ravnom linijom. Sve se događa uz prepreke, promjene smjera, neočekivane zavoje.
U šestoj strofi ističe se važnost zdravlja i otpornosti, dok se sedma i osma okreću duhovnom i intelektualnom rastu – bez “dobrog eseja” nema “odiseje”, što je metafora za putovanje duha i ideje kroz svijet misli. Fikcija i funkcija se stapaju, pružajući satisfakciju kroz kreativni proces.
Završne strofe sve više ulaze u društvene i emocionalne aspekte stvarnosti. Simulacija, manipulacija, kalkulacija – riječi koje ukazuju na suvremeni svijet kontrole, iluzije i strategije. A zatim osjećaj: “usklik”, “oblik”, “raznolik” – naglašavam unutarnji doživljaj stvarnosti, jedinstven i neponovljiv za svakoga.
Završna strofa donosi pomirenje: stvarnost je “normalna”, “senzualna”, “mobilna”. Ona se mijenja, kreće, osjeća i prihvaća. Pozivam na zahvalnost, jer iako je stvarnost ponekad teška, nepojmljiva i nepravedna – ona je jedina koju imamo.
Zaključak:
Pjesma “Stvarnost” duboko je promišljena poetska refleksija o svijetu u kojem živimo. Vodim nas kroz filozofske, emocionalne, društvene i duhovne dimenzije postojanja, pozivajući nas da stvarnost ne uzimamo zdravo za gotovo, već da je spoznamo, osjetimo i prihvatimo – sa svom njezinom složenošću i ljepotom.
Dalibor Katić
Autodjelovi – AutoNETT
Server – MyDataKnox